Intervju sa Političkim direktorom Naroda i Pravde Kemalom Ademovićem

Iskustvo nam govori da moramo biti oprezni

Gospodine Ademoviću, u regionu je turbulentno, a posebno se kompliciraju odnosi između BiH i Srbije. Neki su postupci dodatno tome doprinijeli, poput sinhronizovanog donošenja zakona o ćirilici, najave izgradnje „svesrpskog svetilišta“ u BiH, dogovora Aleksandra Vučića i Milorada Dodika o obilježavanju „Dana srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave“ i td. Vidite li vi u tome neku simboliku i političku poruku?

Vjerovatno u normalnim okolnostima to bi se moglo primiti kao shvatljive poruke jačanja odnosa među ljudima koje veže zajednička tradicija, vjera, kultura i neke druge stvari. Međutim, još su nam svježa sjećanja da je posljednji pokušaj prekograničnog ujedinjavanja srpskih naroda na Balkanu završio tragično, a najveću žrtvu podnijela je Bosna i Hercegovina i njeni narodi, posebno Bošnjaci. To nije bilo tako davno. Nisu ovo prve političke poruke koje iziskuju dužnu pažnju. Spominjali smo, kada je prije nekoliko mjeseci sporni non paper izašao iz neke kuhinje i uzburkao vodu, Vučić je Dodika zvao da zajedno posmatraju vojnu vježbu, još ga je pustio za mikrofon da ispaljuje secesionističke poruke. Sada veže zastave i čini druge stvari što ste spomenuli. Vučićeva pružena ruka Bosni i Hercegovini i slatke riječi prema Bošnjacima nisu iskrene, to je očito. Hapšenje gospodina Vranja to dodatno potvrđuje. Vučiću se ne može vjerovati. Na pretenzije Srbije prema teritoriji Bosne i Hercegovine i ranije smo upozoravali. Smatram većim razlogom za brigu to što je Vučić loše poruke poslao samo dan nakon sastanka sa njemačkom kancelarkom Merkel.

Želite reći da Vučić ne mari šta će reći svijet ili da čelništvo Evrope, što njemačka kancelarka zasigurno predstavlja, nema stvarno interesovanje za BiH ili da prešutno odobrava Srbiji da se prema Bosni i Hercegovini može ponašati neprimjereno?

I nakon svega što smo preživjeli, mi želimo vjerovati u dobru namjeru međunarodne zajednice, posebno Njemačke sa kojom BiH ima prijateljske odnose i brojne jake veze. Ali očekujemo da nam pojasne, čelništvo Evrope, zašto se Vučić može tako ponašati, bez ikakvih upozorenja i osuda Evrope i svijeta. Novi Visoki predstavnik Schmidt nedavno u svom intervjuu kritikuje „čitače njegovih misli“ u BiH, a svojim izjavama ostavlja prostor špekulacijama. Njegova izjava na konferenciji koju je organizirao u Njemačkoj da je zadatak koji je dobio od međunarodne zajednice da mora sačuvati teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine svim sredstvima koja su mu na raspolaganju, šta ona znači? Znači li to da postoje prijetnje po teritorijalni integritet BiH, da je trenutno ugrožen? Kako možemo tumačiti šutnju međunarodne zajednice na blokadu državnih institucija čiji je navodni povod zakonska zabrana negiranja genocida? Zašto i pored svih mehanizama koje su joj na raspolaganju međunarodna zajednica još ih ne koristi da do kraja implementira svoje odluke? Šta će biti ako neke naredne odluke međunarodne zajednice budu povod, neopravdano naravno, za dalje blokade države? Zato smatramo da bi Visoki predstavnik svoju agendu trebao podijeliti s bosanskohercegovačkom javnosti.
Mi smo zemlja koja je još uvijek u situaciji da se mora oslanjati na odluke međunarodne zajednice i zato sa velikom pažnjom pratimo u kojem pravcu te odluke idu. Dodik bi volio da međunarodna zajednica više ni o čemu ovdje ne odlučuje, pa da on i dalje može nastaviti s blokadama pod plaštom da se ne možemo dogovoriti. Mi u međunarodnoj zajednici vidimo partnera i svjesni smo potrebe njenog prisustva. Mnogo je indikatora koji jasno pokazuju da se odvijaju važni procesi za BiH i da politike u regionu love u mutnom. Zbog toga očekujemo i prizivamo transparentnije procese i bolju komunikaciju međunarodne zajednice sa našom javnošću, koja je zbog svog prethodnog iskustva opravdano zabrinuta.

Zavisi li država Bosna i Hercegovina baš isključivo od međunarodne volje, jesu li njene institucije i politika spremne za adekvatan odgovor u slučaju pojačavanja krize?

Važnost snažne države i zdravih institucija najbolje se pokazuje u vremenima kriza, kada ona treba zaštititi svoje građane, u svakom smislu. Godinama upozoravamo da zloupotreba institucija za stranačke interese, korupcija i postavljanje loših kadrova na važne funkcije ruše institucije. Žalosno je da politika državni aparat koristi za sve i svašta, često i za obračun sa neistomišljnicima režima, kritičarima i opozicijom, a tamo gdje je on najpotrebniji, za očuvanje ove države i njenog ustavnog poretka, za zaštitu naroda, taj aparat ne vidimo. Uslovljeni ljudi, zavisni od politike i različitih privatnih centara moći, opterećeni aferama i procesima, ne mogu se posvetiti državi. To je rezultat svake politike kojoj stranka bude važnija od države. Mnogo jače države od BiH traže međunarodnu podršku, tako je i naša zemlja, kako sam već spomenuo, još uvijek u velikoj potrebi za međunarodnim političkim intervencijama. Poseban problem je što smo i na tom planu institucionalno zakazali, međunarodne konekcije su zapuštene, sve ozbiljnije su svedene nažalost na neke lične odnose političara. Verujem da još imamo prijatelja u svijetu, ali je potreban proaktivan pristup i diplomatska ofanziva sa naše strane.
Pored toga, svi politički subjekti koji vole ovu zemlju moraju paziti da zbog neopreza i nesmotrenosti u ovim trenucima ne učine nešto što bi moglo ići na štetu države. Oni koji su „zinuli“ na Bosnu, njih posebno zanima teritorij i resursi, oni za narod nikad puno nisu brinuli. Uskoro pred Parlamentom Federacije BiH razmatrat će se dva prijedloga zakona, o građevinskom zemljištu i o šumama. Neki članovi zakona, pa i amandmani i zahtjevi, čak i oni koji dolaze iz opozicije, idu u pravcu da se državna imovina spušta u vlasništvo lokalnih zajednica. Borba oko pitanja državne imovine je borba za ovu državu. Zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom koji je donio OHR 2005. godine još je na snazi, jer nikad nije donesen novi zakon u državnom parlamentu. Zatim, zanemaruje se i imovina koja čeka na restituciju i čija je vrijednost u desetinama milijardi maraka, a država će problem te nacionalizirane imovine morati kad tad riješiti. Uzurpacija te imovine može dovesti do dalekosežnih posljedica. Dok se pred Ustavnim sudom BiH osporavaju zakoni kojim je RS pokušala vlasništvo nad državnom imovinom upisati na entitet, u Federaciji očito ima onih koji bi krenuli sličnim putem, ne mareći za štetu koja može nastati.

Prošle sedmice održali ste press-konferenciju. Posebnu pažnju izazvao je vaš poziv Srbiji da oslobodi uhapšene građane BiH i da ih, ukoliko ima elemenata neke krivice dostavi pravosudnim institucijama BiH. U protivnom, pozvat ćete na bojkot srbijanskih proizvoda i usluga. Mislite li da je to adekvatan odgovor?

U samom uvodu press-konferencije rekli smo da kad nadležne institucije ne rade svoj posao, da se i opozicija mora proaktivno uključiti, jer je situacija ozbiljna, u pitanju je sigurnost naših građana. Nismo za konflikt, mi smo za dijalog i saradnju, ali to mora biti iskreno i obostrano korektno. Rekli smo da ćemo preduzeti set mjera, a istakli samo jednu. Ne govorimo o deklarativnom bojkotu, već o ozbiljnoj inicijativi. Vidite, BiH dvostruko više uvozi iz Srbije nego što izvozi, a uvozi skoro 2 milijarde KM roba i usluga iz Srbije. I to govori o dosadašnjem fer odnosu BiH prema Srbiji. To za srbijansku privredu nije zanemarivo, štaviše, BiH je Srbiji treće tržište. Mi smo već u fazi te analize o uvozu roba i usluga iz Srbije. Imat će priliku, posebno veliki trgovački lanci i javna preduzeća čija rukovodstva često ističu svoj patriotizam, da ga pokažu sada kad treba zaštititi naše građane, moći će preispitati svoje milionske ugovore sa firmama iz Srbije. Pokazat ćemo vrlo ilustrativno taj nesrazmjer u trgovinskoj razmjeni BiH i Srbije, građanima će biti jasno kako sami mogu poslati jaku poruku. Nije naša krivica što će lošu politiku Srbije prvenstveno osjetiti privrednici u Srbiji, mi smo na takav odgovor prinuđeni. Rekao sam, mi nemamo problem između naroda, imamo problem među državama. S druge strane, preduzeli smo i aktivnosti za sačinjavanje spiskova osoba čiju su direktnu povezanost sa ratnim zločinima utvrdili međunarodni sudovi, u pravomoćnim presudama, a koji nikad nisu procesuirani u domaćem pravosuđu. Sada će oni izići na svjetlo dana, bit će dostavljeni svim domaćim i međunarodnim nadležnim instancama. Riječ je o nekoliko hiljada ljudi, samo iz nekoliko velikih predmeta, od Karadžića, Krstića pa nadalje. Samo iz presude Krstiću imamo stotine imena. Institucije će reći gdje su ti ljudi danas, pa i strane zemlje, niko ne voli da ratni zločinci hodaju slobodno po ulicama, posebno ne u civiliziranom svijetu, po zemljama Evrope, Amerike, Australije. Uglavnom, riječ je o setu mjera, odgovarat ćemo institucionalno i javno. Voljeli bismo da gradimo bolje odnose sa Srbijom, ali dovedeni smo u situaciju da se branimo i štitimo svoje građane.

Politička kriza ima lančanu reakciju, dovodi do problema u skoro svim oblastima, u privredi, socijali, zdravstvu. Ipak, problem koji je kulminirao u posljednjih nekoliko godina je odlazak ljudi iz BiH. Koje su razmjere tog problema govori i to da se u javnosti sve češće koristi termin „demografska katastrofa“. Može li se u ovakvoj političkoj situaciji dati adekvatan odgovor i rješenje za zaustavljanje ili makar usporavanje trenda odlaska stanovništva?

Ova zemlja i njene zdrave snage vode borbu na više frontova. Jedan je politički, u nekoliko pravaca, od pokušaja adekvatne postavke naspram međunarodnih i regionalnih politika i evidentnih prijetnji po stabilnost i cjelovitost zemlje, preko borbe za restruktuiranje loše vlasti u BiH na svim nivoima, do uspostavljanja nove političke paradigme i bolje političke prakse. Drugi je implementacija kratkoročnih mjera kako bi se što učinkovitije sanirale posljedice pandemije, posebno one u oblasti ekonomije i zdravstva. Treći, ali ništa manje važan, štaviše, jeste borba za ostanak naroda na ovoj zemlji. Prisutni smo gotovo u svim gradovima u BiH, golim okom se vidi da nedostaje ljudi, posebno je to primjetno van velikih gradskih centara. Sve je više biznisa ozbiljno ugroženo zbog nedostatka radne snage, to su informacije koje nam pristižu neposredno s terena. Rezultati borbe na prvom i drugom frontu direktno se reflektuju na pitanja migracije. Stabilizacija političkih odnosa i umirivanje situacije, zatim preuzimanje poluga vlasti i uspostavljanje potpuno drukčijeg koncepta upravljanja stvorit će ozračje da ljudi žele ovdje ostati, da ne žele ići. Potom dolaze koraci i projekti koji poboljšavaju svakodnevni život, koje već preduzimamo tamo gdje imamo poluge vlasti, prvenstveno u Kantonu Sarajevo. Ozbiljna istraživanja kažu da je potisni faktor za odlazak iz zemlje jači nego faktor privlačenja izvana, odnosno, da ljudi primarno ne trče za novcem u Evropu, nego ih odavde tjera nepravda, neizvjesnost, politička prevara itd. To u jednu ruku daje svojevrsnu šansu jer taj potisni faktor je u našim rukama i možemo na njega utjecati.

Mnogo je političkih subjekata u Bosni i Hercegovini, reklo bi se i previše. Istina, malo koja je u posljednja dva desetljeća izazvala tolike reakcije javnosti, posebno reakcije i udare političkih oponenata. Čime je Narod i Pravda zaslužila to kačenje „mete“ na leđa, po čemu se to izdvojila od ostalih stranaka?

Mnogo je toga po čemu je Narod i Pravda drugačija od ostalih stranaka, ali primarni razlog udara na nju je činjenica da je gotovo jedina stranka s koalicionim kapacitetom koja je odoljela zagrljaju vladajuće SDA. Opozicija je postojala otkad je demokratske BiH, njeni akteri su se smjenjivali, ali su nakon određenog izbornog uspjeha po pravilu ulazili u koaliciju sa SDA, ne preispitujući način na koji će zajednički djelovati i ne postavljajući principe upravljanja. To je bio lakši politički put, ali na kraju tog zagraljaja pokazalo se da to nije put već stranputica. Mnoge od tih stranaka shvatile su lekciju i teško da bi to iskustvo više ponovili. Narod i Pravda izabrala je teži način, ali ispravan. Mi u okviru koalicije Trojka potpuno drukčije funkcioniramo, programski, to je novi pristup, ali jedini koji može ići u korist države i građana. Pokazalo se da takva programska koalicija može funkcionirati i biti stabilna.
Drugi značajan razlog napada na NiP je taj što režimska stranka sa svojim satelitima po svaku cijenu pokušava zaustaviti svaki pozitivan politički iskorak i drukčiju političku praksu da bi dokazali da su sve stranke iste. Posebno je to izraženo u Kantonu Sarajevo, gdje više nisu vlast. Zbog toga su trampili čak i državne institucije samo da bi srušili Vladu Šestorke. Sad više nemaju šta trampiti, rasprodali su institucije, pa vode hajke pune laži i spinova protiv aktuelne Vlade KS, želeći prvenstveno zamagliti svaki dobar projekt koji ta Vlada pokrene. Treći je što smo zasigurno u mnogim procesima poremetili neke lične interese, uspostavljajući transparentniji sistem upravljanja i jači nadzor. To uvijek mora izazvati reakciju. Mi pred tim etiketiranjima, lažima, pritiscima i napadima ne uzmičemo, naprotiv, ma sa koje strane dolazili. Nama je funkcionalna i jaka država Bosna i Hercegovina, kao garant opstanka ovog bosanskog naroda, politički prioritet broj jedan. Mi tim putem koračamo, bez obzira kakve prepreke bile i ko ih poturao.

PR tim Naroda i Pravde