Poštovani i dragi Bosanci i Bosanke, Hercegovci i Hercegovke,

U ovoj svečarskoj prigodi uz Dan nezavisnosti, najprije ću nam svima poželjeti da i kao pojedinci i kao zajednica ostanemo u nezavisnoj i cjelovitoj Bosni i Hercegovini, nezavisni od faustovskih paktova, nezavisni od svega stvorenog, kako nas zavisnost ne bi dovela do dugova koje plaćamo onim što nije na prodaju, odricanjem od svetoga ili gaženjem vlastitih etičkih normi.

Šta je nama nezavisnost naše države, šta nam ona kao društvu i pojedincima znači? Čuvanje svih naših identitarnih slojeva – od onog koji smo imali u vrijeme Banovine koja je, iako formalno u vazalskom položaju vezanog za Ugare, bila politički nezavisna, preko identiteta Kraljevine Bosne, Bosanskog sandžaka, a potom Bosanskog Ejaleta kao dijela Osmanske Imperije, provincije koja je prihvatila prognane Sefardske Jevreje iz Španije, identiteta Bosne pod Austro-ugarskom vlašću, potom onog perioda zatomljenog identiteta u Kraljevini SHS, buđenja identiteta i borbe za prava Bosne i Hercegovine unutar Kraljevine Jugoslavije, ponovne borbe i razdijeljenosti u periodu fašističke agresije, identiteta koji smo kao država i građani imali u periodu Socijalističke Jugoslavije. Svi ovi identitarni slojevi nataložili su se u ovu zemlju i nas kao građane, i oblikovali nas. U ovom kratkom izlaganju nemamo mogućnosti naširoko govoriti o svim historijskim fazama kroz koje je prošla Bosna i Hercegovina, no stiješnjena između prostora na kojim dominira Istočna i Zapadna crkva, s bogatim prirodnim resursima i prirodnim ljepotama, bila je mamac za osvajače koji su željeli proširiti svoje teritorije, a krinka borbe protiv krivovjerja bila je sredstvo mobilizacije onih koji su trebali ostaviti kosti na ovim prostorima. Tako su napadali naše djedove koji su pripadali Crkvi Bosanskoj, tako su se oni branili i za vladavine Tvrtka uspjeli proširiti granice Kraljevine.

Nerijetko se Bosna nalazila pred teškim izborima: pred pohodima susjeda sa Istoka i sa Zapada koji su u svojim napadima vršili zvjerske pokolje nad vojskom i civilima, pred pohodom Imperije kojoj se bilo nemoguće oduprijeti – bilo je logičnije prihvatiti Imperiju koja je zahtijevala poreze i vojnu pomoć, ali pružala vjersku, jezičku i kulturnu autonomiju lokalnom stanoviništvu. Fizički spremni, inteligentni najbolji bosanski mladići od šesnaest do dvadeset godina birani su za Enderun-školu pri Osmanskome dvoru (lokalno stanovništvo je tražilo da i mladići iz muslimanskih sredina mogu imati privilegiju da budu izabrani u adžemioglane, što su i dobili) – gdje su sticali obrazovanje, i nerijetko bili postavljani na visoke državničke funkcije na ovim prostorima, čak i u središtu Imperije, mladići koji su iskazali sposobnosti postavljani su na visoke vojne, vjerske ili pravosudne pozicije; o tome svjedoče podaci o Bošnjacima – velikim vezirima, visokim državnim, sudskim, vojnim i vjerskim dužnosnicima u Imperiji. Ginuli su ovi mladići diljem Imperije, borili se za Imperiju u kojoj Bosna ima svoje mjesto i pravo na svoj identitet. Vraćali se s ratnim biljezima – i za ratne zasluge dobijali pravo na korištenje posjeda. Ginuli su i na svojoj zemlji – braneći je pred napadima susjeda. Uvijek budni, uvijek krajičkom oka gledali da se kome od komšija u zemlji ne načini nepravda. Pisali predstavke namjesnicima, sultanu, štitili komšiju – prečeg od roda. Podizali se legati, vakufi, škole i bogomolje, javna kupatila, javne kuhinje, česme, bolnice i mostovi. I uz njih koristonosni legati ili vakufi iz kojih su se finansirali objekti koji ne donose prihod. I kad je u Imperiji – pod utjecajem evropskih tendencija stvaranja nacionalnih država – Bosna dobila manja prava od susjeda koji su bili u Osmanskoj državi, tad se javlja pokret za autonomiju Husein-kapetana Gradaščevića. Potom je međunarodnim dogovorima Bosna predana, da bi bila pripojena drugoj imperiji. Iseljavanje, strah od ugnjetavanja, od gubitka identiteta. I lojalnost novoj državi sve dok priznaje identitet, i teritoriju i jezik i vjeru kao temeljna obilježja identiteta. I štitile se komšije ako bi njihova prava bila ugrožena. I nije se žalio život, ginuli su Bosanci za Austriju, po talijanskim planinama, ruskim stepama, kasnije i po Solunskom frontu. Potom, na otimanje i nasilno pokrštavanje Fate Omanović, javlja se pokret Ali Fehmi-efendije Džabića. Školovalo se po Beču i Pešti, i vraćalo se u Bosnu. Ovaj put bez šanse za visoku poziciju u strukturama vlasti, vraćalo se s diplomom, ponekad s nekom lijepom Švabicom ili Mađaricom, koja bi u kratkom vremenu svikla na običaje i jezik nove sredine. Vraćalo se i s harmonikom na kojoj se ovdje svirala sevdalinka. Prihvatalo se novo, što je donosilo vrijeme, nova kultura, ali u bitnome ostajalo se vjerno identitetu, teritoriji, jeziku, vjeri. Bošnjaci nakon I Svjetskog rata – kod jednih nedostatak lidera, politička neosviješćenost, drugi i treći naprasno probuđeni u identitetu svojih susjeda istovjeraca, Srba i Hrvata. Ponovno iseljavanje, već treći val. Bosna i Bošnjaci – u prazninama između slova Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U Kraljevini Jugoslaviji – političko organiziranje Muslimana u JMO, raspolućeno između vjerskog i državnog identiteta, između prosrpski i prohrvatski orijentiranih bošnjačkih intelektualaca. Energija nemilice trošena u međusobnim razmiricama, raspravama, borbi za preimućstvo u narodu. Zatucanje svijesti – napisima Sofije Pletikosić pod alijasom Safija-hanuma, o tome kako ne treba školovati žensku djecu. Beskonačne rasprave o tome da li će zapošljavanje žena ruinirati javni moral, da li će moda najlon-čarapa odvesti u bezvjerstvo. Opet rat. Okupacija – i pripajanje Bosne NDH. Talijanski, njemački, hrvatski fašisti s jedne, četnici s druge strane. Bošnjački intelektualci i viđenije čaršinlije NDH vlastima upućuju rezolucije protiv zločina nad komšijama Jevrejima, Romima i Srbima. U borbi protiv fašizma – u partizanskim brigadama. Dok priznaju identitet. 25. novembra 1943. odlučeno da Bosna i Hercegovina nastavi čuvati svoj identitet kao ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i srpska, i hrvatska i muslimanska, i zemlja svih naroda koji u njoj žive. Negdje u vihoru rata, valjda, u FNRJ su se ime tih Muslimana negdje izgubilo, biće da je stalo u veznik… ostalo u nazivima nekih brigada, ostalo između redova, kao i ime bosanskog jezika. Stiješnjeno onom crtom između srpskog i hrvatskog. Zbijeno s crnogorskim. Novi ustav 1974., pravo na nacionalno ime, kompromisno. Na časovima književnosti – naš Meša Srbin, naš Mak Hrvat. Naš Skender – zapamćen ne po Ponornici njegovog identiteta, ne po njegovoj identitarnoj Majci Hanifi, već po Stojanki s Knešpolja. Negdje na putu od škole do kuće, Derviš Sušić ideološki stigmatiziran, ne kao tumač stanja Bosne i Bošnjaka – muslimana, pravoslavaca i katolika, već kao njihov neprijatelj. O onima koji su pisali u pet i po stoljeća na arapskom, turskom, perzijskom – ni riječi. Ni o bosanskim ujacima. Folklorno – odlazimo jedni drugima na bajrame, božiće i slave, šapućemo o sunećenju, o krizmi, o krštenju… Nema veze, bratstvo je i jedinstvo, sve narode naše Jugoslavije zasmijavaju glupi Bosanci, tik uz rame lijenom Crnogorcu, i rijetko – škrtom Slovencu. Imamo mi svoje mjesto u radnim akcijama, sa udarničkim značkama, imamo svoje mjesto s lopatom Alije Sirotanovića.

Disolucija Jugoslavije, Hrvatska i Slovenija proglasile nezavisnost. Ideje o labavoj konfederaciji, opet – raspolućenost između vjerskog i etničkog idenititeta, briga šta će biti s Muslimanima Sandžaka ako se opredijelimo za nezavisnost na koju nam pravo daje Ustav. Ipak, pred prijetnjom da ćemo postati politički i teritorijalni sužnji Velike Srbije, opredjeljujemo se za referendum, gdje će građani odlučiti o nezavisnosti. Nezavisnosti u avnojevskim granicama. Ne utopija Tvrtkovih, ne pretenzije na ono što su već dugo povijesno tuđe granice. 29. februara i 1. marta referendum, na kojem su raja bila za, a papci… Radovali smo se ponovnom rađanju, i nadi da će naša zemlja biti naš dom, i naša država. Drugog marta smo dogovorili porodično slavlje. Pomućeno barikadama, koje su držali neki momci čije lice nismo mogli vidjeti. S fantomkama. Ili čarapama na glavama. Za nas su to bili čarapaši, za nas okupljene u kući suprugove rođake – partibrejkeri. Jer, baš smo se bili spremili za dobar dernek, gitara je čekala, ali su nas omele vijesti. I neki Kukanjac, i sumnja na ozbiljnost prijetnji da jedan narod može nestati. Nismo vjerovali, jer kako reče Predsjednik „Bosna je pirgava.“ Nismo vjerovali da će se usuditi. Građani su izglasali nezavisnost, međunarodna zajednica će nas priznati. Vjerovali smo: Ukoliko pokušaju izazvati sukob, vjerovali smo, bit će sankcionirani kao izvršioci državnog udara. Ukoliko neko pokuša s agresijom izvana, međunarodna zajednica će spriječiti agresiju na nezavisnu, suverenu, priznatu državu. Najjača svjetska sila našeg vremena je dala mig da je uz nas. Uz nezavisnu državu građana, u kojoj će svi imati pravo na sve svoje identitarne slojeve. I vjerske, i kulturne, i narodnosne, i nacionalne. Ali ljudske i komšijske na prvom mjestu.

Uostalom, kao što reče Predsjednik – da smo i ostali u krnjoj Jugoslaviji, opet bi Srbija i Hrvatska ratovala oko Bosne. I opet bismo mi – bez prava na identitet – bili najveće žrtve tuđih sukoba.

I mjesec i četiri dana poslije, počela je pucnjava po Sarajevu. U Bijeljini je – tek tad smo čuli – pokolj već bio napravljen. U selu Ravnom – još davno. Samo nismo shvatali ozbiljno. Ili nismo čuli. Kao molitvu smo još pjevali „Samo da rata ne bude“. Išli na mirovne proteste, s Titovim slikama u rukama. Govorili o bratstvu i jedinstvu – na koje su s obližnjih zgrada pucali snajperima. Naši najbolji momci su vadili iz šteka one pare za dugo željeni Comodore, očevi one pare što su čuvali za more – i kupovali puške. U svojim tenama i levisicama odlazili – najprije na kontejnerske ulične straže, a potom na padine oko naših gradova. Na drugoj strani društvenim novcima kupljenom mehanizacijom iskopani rovovi su već bili dobro spremni, ukopani, u njima oružje koje smo svi svojim novcem platili. Ovi naši momci su golim rukama kopali rovove, onim puškama kupljenim umjesto kompjutera, onim puškama kupljenim novcem koji se štedio za odlazak na more, onim puškama koje su raja ručno radila od radijatorske cijevi – krenuli su u odbranu Nezavisnosti. Naši najbolji momci nisu žalili života za Bosnu i Hercegovinu. Opet egzodusi, opet masovna ubistva, koncentracioni logori, jedan presuđeni genocid. Za Prijedor, Višegrad, Foču- nije izrečena presuda o genocidu. Kao ni jedna presuda o kulturocidu. Opet – sve što je časno i čestito ide u borbu. Nekolicina onih što su u kafani mudroslovili želje da se zarati, pa da im pokažemo – izjurili kao nacionalna blaga. U susjedstvo, u Aziju, u minhensku brigadu. Mi se ostali boriti. Za našu zemlju koja će biti i naša država i naša domovina. U kojoj dlaka s glave ne smije pasti ni našem susjedu, ni našem komšiji. Jer, preči je od brata. Jer, pored nas sitih on ne smije biti gladan. Jer ne može meni biti dobro ako nije dobro i mome komšiji. Jer smo tako navikli. U prvim momentima smo se nadali vojnoj intervenicij, međunarodnoj pravdi, zaustavljanju agresije. Ako ništa, da će nam skinuti embargo na oružje i dati pravo da se branimo. Ako ne i to, da ćemo ipak, čudom pobijediti. Nadali smo se pravednom suđenju kad sve to stane. Gdje će biti suđeni i zločinci i dezerteri. Gdje će biti nagrađeni zaslužni borci, svi koji su doprinijeli očuvanju nezavisnosti i suverenosti, teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. Jer, ova zemlja, ova domovina za koju se borimo mora biti država. U kojoj vlada pravo, i pravda. Naši najbolji momci žive tako da ih mi ne vidimo. Nad njima isti spomenici. Samo su imena različita.

Hiljade naše djece nikad neće odrasti.
Desetine hiljada naših majki nikada neće vidjeti svoju unučad. Kao i desetine hiljada očeva.

Stotine hiljada se neće vratiti u svoje domove. Jer – oni su srušeni. Kao i njihove bogomolje, kao i groblja u koja su ukopani njihovi djedovi. Na mjestu nekih su podignuti nove kuće i bogomolje, nikada iste. Jer u starim zidovima su življele uspomene. I ljubav i strepnje, i nade i tuge svih koji su u tim kućama živjeli, koji su u tim bogomoljama molili. I kad su kuće podignute, domaćin bez posla ne može biti domaćin, a uz njeg ni domaćica, ni djeca; te kuće nisu bile dom. Živjelo se i radilo negdje drugdje. Potom su tamo drugdje tražili da ti ljudi prihvate državljanstvo tamo gdje rade, i mahom su se morali odreći državljanstva zemlje u kojoj su njihove kuće i u kojima nemaju posao. Oni najbolji su ostali živi pod zemljom šehidskih i drugih grebalja, ovi drugi su živi sa tuđim pasošem. Svi oni su glasali 1. marta.
Svi oni su se borili za nezavisnost zemlje koja mora opstati kao dom i kao država. Jedni dok ih nisu pobili, drugi dok ih nisu protjerali, treći dok im nisu iz ruku hljeb otimali. Govorim u brojevima – a znam da oni nisu brojevi, nego ljudi, identiteti koji imaju imena, majke, očeve, braću, prijatelje… Sve su to preživljene priče. Da bude lakše, pričamo ih u brojevima.
I opet nas je ostalo. I još smo svoju djecu školovali, ovdje, našim novcem, od našeg poreza, u našim javnim školama i univerzitetima, kojima mi još svim silama nastojimo održati kvalitet, i koje još jedino u svijetu priznaju. Jer, vjerujemo da time čuvamo sve naše identitarne slojeve, i integritet naše zemlje, naše države. Naši najbolji momci i naše najbolje djevojke završavaju naše fakultete. Ponosno na zajedničkim promocijama bacaju kape. Kad skinu toge –mjesecima šalju prijave na javne natječaje, kad se suoče s moratorijem na zapošljavanje koji su u kantonima izglasali kantonalni zastupnici – odlaze tamo gdje mogu zaraditi za hljeb. Gdje su im otvorena vrata, kao radnicima, zanatlijama, tehničarima, zidarima, kao ljekarima, informatičarima, ekonomistima, farmaceutima… gdje će i oni koji su došli iz Mostara, i iz Banje Luke, i iz Tuzle, i Sarajeva i Bijeljine, i Čapljine s nostalgijom u nekim klubovima pjevati i Merlina, i Čolu, i Bebeka. Tamo gdje će identitarni slojevi vjere, jezika, etničke pripadnosti, krvi i tla, djedova groba ili mezara, blijediti u nastojanju da nauče jezik, otplate kredit za stan, školovanje djece, starački dom za roditelje koje ne mogu ni dovesti, niti se imaju vremena njima baviti.
Mi koji štujemo ovu Bosnu i Hercegovinu, i želimo da naša zemlja ostane i domovina i država, i danas smo raspolućeni u političkim razdijeljenostima, još uvijek trošimo energiju na međusobne sukobe, zarad slatkog komadića vlasti, sklapamo faustovske paktove u našim međusobnim borbama, koljemo volove radi šnicle koju tako nevješto napravimo da je samo za baciti. Čuvamo kontinuitet. Naši najbolji momci su se nekad školovali u Stambolu, Beču i Pešti i stečeno znanje primjenjivali u Bosni. Naši najbolji momci su ostavljali kosti po Aziji, Evropi i Africi, i najviše po Bosni. Naši najbolji momci i djevojke se obrazuju u Bosni, i svoje znanje primjenjuju po Evropi i Americi. Jer su se doma susretli s moratorijem na zapošljavanje u javnom sektoru.

Danas je 1. mart, 28 godina od izglasavanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine, mogućnosti koja je svim republikama bila zagarantirana Ustavom Socijalističke Federalne Jugoslavije. Danas je 1. mart i danas Njemačka liberalizira tržište rada i otvara vrata Bosancima i Hercegovicima koji se tamo odluče osigurati egzsitenciju. Danas je 1. mart i na bosanskim ulicama migranti s Istoka prodaju maramice, pjevaju, traže milostinju. Danas je 1. mart i majke su otišle na šehitska greblja, posjetiti sinove koji drukčije žive pod bosanskim nišanima. Na povratku – spustit će sitni novac u ruku migranta i pomisliti kako je njen sin poginuo u godinama tog mladića. Večeras je 1. mart i majke su se preko skype-a čule sa svojim unucima u Njemačkoj, Austriji, Americi. Ispričale kako su išle ocu, ili dajdži, dedi, amidži na mezar. Jer, danas je 1. mart, Dan nezavisnosti. Neka nam je sretan, i neka nam bude dan katarze. Dan prosvjetljenja i pročišćenja. Ne bojim se, jer znam da uvijek odbranimo ovu Bosnu, kad dođe do grla. I da posrne, neće pasti, neće šaptom pasti. Jer, kad se borimo, borimo se i za svoju i za komšijsku kuću, i jednako je čuvamo. I ne žalimo sebe. Najbolji momci, najbolje djevojke koje za sebe kažu – raja. A papci – eto ih tamo.