Intervju s Kemalom Ademovićem, dopredsjedavajućim Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH

ZASTOJ NA EVROPSKOM PUTU NE SMIJE BITI ZASTOJ I NA NATO PUTU BiH

Gospodine Ademoviću, svjedočimo novoj blokadi procesa na državnom nivou, ko zna kojoj po redu u zadnjih 20 godina. Nakon prvih ohrabrujućih rezultata posljednje koalicije Trojka-SNSD-HDZ, vidljivih zakonodavnih iskoraka i primicanja evropskom putu, Dodik se vratio na stare tračnice pokušaja rušenja ustavnog poretka države, a HDZ krenuo ili nastavio sa radikalnim zahtjevima i ucjenama. Međunarodna zajednica je poprilično pasivna, ne vidimo aktivnost kakva je bila prije, izuzev povremenih intervencija visokog predstavnika. Kakva je budućnost evropskog i NATO puta Bosne i Hercegovine?

Evropski put je dug i neizvjestan proces. U svakom mandatu do sada državna vlast je pravila poneki iskorak na tom putu, a nekad je to znao biti i korak unazad. U ove posljednje dvije godine urađeno je vjerovatno najviše kada su u pitanju euroatlantske integracije, znatno više evropskih zakona je doneseno nego u prethodnom mandatu, međunarodna zajednica bila je mnogo zainteresiranija, a BiH mnogo zastupljenija na evropskim političkim stolovima. Sama predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen ocijenila je da je ova vlast učinila više za godinu dana nego prethodna vlast za deset godina, te je preporučila otvaranje pregovora BiH za članstvo u EU. Kada se nakon dobijanja kandidatskog statusa stiglo nadomak otvaranja pregovora, kada se učinilo da bi EU mogla napraviti neki iznimak i olakšicu u procesu i procedurama, krenulo se nanovo sa naglim blokadama. Dodik se vjerovatno prepao ulaska BiH u Evropsku uniju, moguće pod pritiskom svojih bližih i daljih istočnih mentora, a i HDZ je počeo pokazivati slično ponašanje, kao da im uloga nosilaca evropskog puta i evropskih vrijednosti, kako su voljeli za sebe govoriti, više ne odgovara i odmiču se od nje. Odustajanjem od evropskog puta faktički je i završena koalicija na državnom nivou, jer je evropski put bio temelj na kojem je nastala i zbog kojeg je postojala. Zbog svega toga, zastoj i neizvjesnost su evidentni i trenutno ne vidim brza rješenja da se procesi deblokiraju. Zato BiH ne smije gubiti vrijeme i mora intenzivirati napore na svom NATO putu, koji je danas, u ovom delikatnom sigurnosnom trenutku, izvjesniji i apsolutno je politički prioritet broj jedan za ovu državu.

Može li BiH napredovati na NATO putu, a istovremeno stagnirati na evropskom putu?

Bilo bi najbolje da procesi paralelno napreduju, nama su oba puta izuzetno važna, ali realnost nije takva. BiH može napredovati na NATO putu bez obzira na zastoj na evropskom putu. Uslove na NATO putu možemo brže ispuniti, a vjerujem da trenutno postoji i više političke volje u NATO-u nego u EU da naša država uđe u tu porodicu. Postoji značajan broj evropskih zemalja koje su članice NATO-a, ali nisu članice Evropske unije, poput Islanda, Norveške, Ujedinjenog Kraljevstva, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Albanije, Turske. Također, postoje i zemlje koje nisu članice NATO-a, a članice su EU, to su Irska, Malta, Austrija, Kipar. Praksa je pokazala da su neke članice ili kandidatkinje s kojima bismo se mogli porediti, poput baltičkih zemalja Estonije, Latvije i Litve, pa i Slovačke i Rumunije, ulazile prvo u NATO pa onda u EU. Smatram da bi to mogao biti i put za BiH, prvo članstvo u NATO-savez pa onda u Evropsku uniju.

Mogu li Dodik i njegov SNSD blokirati i NATO put kao što su, očito je, zaustavili evropski put Bosne i Hercegovine?

Ključna je politička volja i opredjeljenje NATO-a. Opstrukcija će uvijek biti, ali i načina da se one prevaziđu. U ovom osjetljivom sigurnosnom periodu za NATO i njegove članice, bilo kakva opstruiranja njihovog opredjeljenja zasigurno ne bi bila dobra za kočničare, ma ko oni bili. Bosna i Hercegovina je još davno zvanično iskazala svoje opredjeljenje za NATO. Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine jasno propisuje da će Parlamentarna skupština BiH, Vijeće ministara BiH, Predsjedništvo BiH, te svi subjekti odbrane, u okviru vlastite ustavne i zakonske nadležnosti, provesti potrebne aktivnosti za prijem Bosne i Hercegovine u članstvo NATO-a. Ovaj zakon nije nametnut nego ga je donijela Parlamentarna skupština BiH prije skoro dvadeset godina, u oktobru 2005. godine. Međunarodne obaveze koje smo kao država preuzeli nisu pijačna tezga, ovo hoću ovo neću.

Ima li istinske volje u NATO-u da primi Bosnu i Hercegovinu u svoje članstvo?

U maju prošle godine (27.5.2024.) Parlamentarna skupština NATO-a održala je plenarnu sjednicu u Sofiji, na kojoj je formalno potvrđen kandidatski status Bosne i Hercegovine, Gruzije i Moldavije unutar Parlamentarne skupštine NATO-a. Također, usvojena je i Deklaracija o oblikovanju NATO-a, kojom se potvrđuje puna podrška Ukrajini, Gruziji i Bosni i Hercegovini na putu ka članstvu u savezu. Kao predsjedavajući Delegacije Parlamentarne skupštine BiH u Parlamentarnoj skupštini NATO-a prisustvovao sam toj sjednici, zajedno sa zamjenikom predsjedavajućeg Delegacije Obrenom Petrovićem i mogu svjedočiti da postoji i formalno i suštinsko opredjeljenje NATO-a kada je BiH u pitanju. A NATO dobro zna ko su kočničari. Na proljetnom zasjedanju PS NATO-a, održanom u Daytonu, usvojena je Deklaracija koja tretira i očuvanje mira na Zapadnom Balkanu, a u čijem Članu 22. Skupština NATO-a izražava ozbiljnu zabrinutost zbog posljednjih zakonodavnih inicijativa u entitetu RS, koje narušavaju ustavni poredak, suverenitet te teritorijalni i funkcionalni integritet BiH, ali i sam Dejtonski sporazum. Srbija je amandmanom pokušala izbaciti spominjanje Republike Srpske, međutim njen prijedlog je odbijen. I američki kongresman Michael R. Turner i predsjednik Skupštine NATO-a Marcos Perestrello, u zajedničkom saopštenju, tada su dodatno osudili destabilizirajuće djelovanje koje dolazi iz RS-a. Sve ove informacije navodim zbog ilustracije da postoji i zvanično opredjeljenje BiH, i zvanično opredjeljenje NATO-a, i svijest o onima koji vrše blokade, i aktuelni sigurnosni trenutak da BiH postane članica tog saveza.

Kada je riječ o aktuelnom sigurnosnom trenutku, u kojoj mjeri geopolitička situacija utiče na NATO- put Bosne i Hercegovine?

Jako puno. Ruska agresija na Ukrajinu je rezultirala činjenicom da je Bosna i Hercegovina, zajedno sa Moldavijom i Gruzijom, proglašena „NATO partnerima u riziku“ od strane Parlamentarne skupštine NATO-a. Alarmantna situacija u Gazi počela je dobivati davno zasluženu pažnju međunarodne zajednice, i to makar u određenoj mjeri ohrabruje, s obzirom da su konačno neke ozbiljne zemlje, poput Francuske, Velike Britanije i Španije, pokrenule inicijativu za priznavanje Palestinske države na narednoj sjednici Generalne skupštine UN-a. Mi smo preživjeli genocid i znamo šta to znači. Međunarodna zajednica mora pokazati spremnost da se masakri kakvima smo svjedočili u Gazi više nikada i nikome ne dopuste, jer to je civilizacijsko pitanje. Gaza nije samo tragedija jednog naroda, ona je savjest čovječanstva i zalog za budućnost generacija koje dolaze. Svim bićem sam uz palestinski narod, koji već predugo prolazi neviđenu golgotu, i nadam se skorom zaustavljanju njihove agonije.

Da se kratko vratimo evropskom putu BiH. Smatrate li da visoki predstavnik Christian Schmidt svojim intervencijama može deblokirati evropski put BiH, s obzirom da je očito da koalicija na državnom nivou više ne postoji, i da li je realno očekivati radikalne intervencije OHR-a?

Svjedočili smo tome u prošlosti, da je visoki predstavnik posezao i za radikalnijim rješenjima, i kada je bila u pitanju deblokada Federacije BiH, i zabrana negiranja genocida, i intervencije u Izbornom zakonu BiH, kao i posljednja rješenja vezana za plaćanje dugovanja (slučaj Viaduct) i nabavke savremenih tehnologija za modernizaciju izbornog procesa. Kada je riječ o donošenju odluka u Domu naroda PSBiH, to je malo teže riješiti jer bi za trajnu prohodnost bilo neophodno mijenjati Ustav BiH koji precizira sastav Doma naroda, a on ga ne može mijenjati. Ostaje pitanje individualne odgovornosti onih koji jasno blokiraju procese pravnim nasiljem, a tu ima prostora za intervencije.

Visoki predstavnik je glas i volja međunarodne zajednice, kada donese odluke ne vidimo protivljenje ni Vijeća za implementaciju mira (PIC), niti bilo koje od najznačajnijih ambasada zapadnih zemalja u BiH pojedinačno. Dakle, za njegove odluke prethodno se postigne međunarodna saglasnost. Očito te intervencije dolaze u slučajevima hitnosti, prema njegovoj ili njihovoj procjeni. Rokovi koje nam je dala Evropska komisija bili su i jesu hitni, ali intervencije OHR-a nije bilo. Zašto, ne znam i ne mogu tvrditi sa sigurnošću, ali je vjerovatno jedan od razloga i to što sam već spomenuo, da je za donošenje „evropskih zakona“ neophodno osigurati prohodnost u Domu naroda, a OHR nema ovlasti da to sistemski riješi kroz intervencije u Ustavu i eventualno bi morao posezati za sankcijama prema pojedincima. Ne mogu reći da se u potpunosti slažem s listom prioriteta visokog predstavnika, ali njegove odluke poštujem. OHR je iznimno važna institucija za Bosnu i Hercegovinu. Uz Ustavni sud BiH i državnu imovinu on je treći osigurač za očuvanje cjelovitosti ove zemlje, zato su i napadi onih koji ne misle dobro ovoj zemlji baš na te institucije najveći.

Ne propuštate u svojim nastupima spomenuti važnost državne imovine. To pitanje s vremena na vrijeme bude aktuelno, ali svaki put ostane bez pravog rješenja. U medijima su se spominjale neke radne grupe i OHR-a i domaćih zvaničnika, ali čini se da se nije pomaklo s mrtve tačke. Očekujte li neki rasplet u vezi s državnom imovinom?

Kada već govorimo o državnoj imovini, moram po ko zna koji put ukazati na zloupotrebe koje se permanentno dešavaju i u RS-u i u Federaciji BiH. Te zloupotrebe se sve češće pokušavaju institucionalizovati. Tome ponovo i dodatno svjedoče neke aktivnosti u Hercegovini posljednjih mjeseci, od izdavanja koncesija za izgradnju solarnih i vjetro-elektrana na državnom zemljištu, i pored presuda Ustavnog suda BiH, i pored nalaza Federalne inspekcije da je riječ o nezakonitim aktivnostima, o čemu su obaviješteni i državni Parlament i Pravobranilaštvo. U HNK se pokušavaju promijeniti i regulacioni planovi sa različitim planovima izgradnje na državnoj zemlji, donose se i neke odluke o raspolaganju poljoprivrednim zemljištem na nižim nivoima. S druge strane, neki projekti od općeg interesa poput izgradnje autoputa u Federaciji imaju probleme s obzirom da dijelovi trase prolaze preko šumskog zemljišta u vlasništvu države i neophodna im je saglasnost državnog nivoa. I obraćali su se državnom nivou za rješenje, ali se čeka institucionalni odgovor države. Rasplet i rješenje u vezi s državnom imovinom su neminovnost, ali ono mora biti adekvatno i u skladu s Ustavom BiH.

Pod tim podrazumijevate da državna imovina ostaje u vlasništvu države, a da se zakonski regulira njeno raspolaganje od strane nižih nivoa vlasti i da se državne institucije kao predstavnici vlasnika ne isključuju iz tog procesa?

Upravo tako. Ne možete legalno koristiti imovinu bez odobrenja vlasnika, nigdje u civiliziranom svijetu to ne postoji. Ustav BiH je jasan, odluke Ustavnog suda BiH su eksplicitne kada je u pitanju državna imovina, Zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom također je nedvosmislen. BiH je titular državne imovine, a ona čini više od 53% ukupnog teritorija BiH. To nije neko periferno pitanje već sam temelj države Bosne i Hercegovine i s tim se pitanjem ne igra kao ni sa pitanjem Ustavnog suda BiH. Zato smo i regovali kako smo reagovali u Domu naroda kada je pokušano da se proturi neustavni zakon o Ustavnom sudu pa su nas nepravedno optuživali za blokadu. Zabrinjava me duga tišina međunarodne zajednice kada je u pitanju državna imovina. Ne bih volio vidjet neka ad hoc rješenja koja bi „zadovoljila sve strane“, jer to bi značilo rušenje temelja cjelovitosti BiH s obzirom na stalne pretenzije na državnu teritoriju BiH. Želim vjerovati da će međunarodna zajednica i OHR kao njen zastupnik u BiH nastaviti svoj pozitivan odnos prema našoj zemlji i tretirati je kao državu u pravom smislu riječi, poštujući i štiteći ključne poluge njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta, bez eksperimenata i avantura kada je državna imovina u pitanju.

U drugoj ste polovini mandata kao delegat i član rukovodstva Doma naroda PSBiH. Već ste se u prethodnim odgovorima osvrnuli na najvažnije aktivnosti koje ste imali, i na NATO putu kao predsjedavajući Delegacije PSBiH u Skupštini NATO-a, i u procesu zaštite državne imovine BiH kroz apelacije koje ste podnosili, i u donošenju seta evropskih zakona kao član Kolegija Doma naroda. Šta biste još istakli od važnih procesa koji su obilježili protekle nešto više od dvije godine mandata?

Protekle dvije i po godine bile su izuzetno dinamične, brojni procesi su se odvijali, a svaki od njih je bio na svoj način kompleksan. Držim važnim spomenuti usvajanje Zakona o sprječavanju pranja novca i finansiranja terorizma, za koji sam još na početku mandata, u martu 2023. godine, podnio delegatsku inicijativu, a na posljetku smo ga i usvojili na Hitnoj sjednici koju sam kao predsjedavajući Doma naroda tada sazvao. Kratkoročna intencija bila je da kao država izbjegnemo sivu listu Moneyvola, a dugoročno je to izuzetno važan alat za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije, kao što je ujedno i važna sigurnosna mjera. Drugo što držim značajnim spomenuti jeste proces jačanja Granične policije BiH. Odmah po preuzimanju mandata dobio sam informacije o stanju Granične policije, posebno o kadrovskoj krizi koju je prouzrokovao nemar i izostanak planiranja. Istočnu granicu zatekli smo poroznom, više od pola državne istočne granice prepušteno je na čuvanje MUP-u RS, dok se državna Granična policija suočavala s odljevom kadrova zbog odlazaka u penziju i malih plata, a imali smo zastoj, vjerovatno i opstrukcije, u obuci i prijemu novih kadrova. To sam pitanje kontinuirano aktualizirao, javno iznosio argumentaciju i vršio zakonit parlamentarni pritisak da se dođe do rješenja. Krajem aprila ove godine primljena su 142 nova mlada granična policajca i mlađa inspektora, koji su prethodno prošli obuku. Najzaslužnije je naravno rukovodstvo te agencije, ali vjerujem da sam dao pozitivan doprinos tom procesu. Inače, nastojim da o svim važnim procesima u koje sam uključen redovno i detaljno informišem građane putem društvenih mreža i u povremenim medijskim nastupima.

Mediji puno pišu o Narodu i Pravdi. Od samog nastanka stranka je na vjetrometini i čini se da je na posebnom udaru, više je izložena od svojih koalicionih partnera. Pored vanjskih udara, očito da postoje i unutrašnje „varnice“ koje ostavljaju traga na reputaciju stranke. Kakva je budućnost Naroda i Pravde?

Narod i Pravda je od osnivanja bila atipična pojava na političkoj sceni u BiH, i kada su u pitanju principi rada, i principi koaliranja, i principi etničke zastupljenosti u organima, i njena ideološka i programska orijentacija, i kadrovska politika. Takva nije mogla proći nezapaženo. Narod i Pravda je već u svojoj prvoj godini postala i ostala vlast, nije opozicija, i njena primarna obaveza je da odgovorno upravlja procesima. Priroda opozicije je da kritikuje, napada i pokuša obezvrijediti sve rezultate vlasti, kako bi sebi povećala šanse na izborima i povratak u vlast. U ozbiljnim, demokratskim, razvijenim društvima, trebale bi postojati granice prihvatljivog u komunikaciji, bez
notornih laži, najprizemnijih uvreda i iracionalnih narativa, posebno kada te laži i narativi prave štetu državi i društvu, kada narušavaju ugled ove zemlje. Međutim, to je teret koji nosimo i koji je neizbježan u ovom poslu. Vjerujem da će se nekada politička komunikacija dodatno zakonski urediti, jer dezinformisanje i dovođenje u zabludu građana BiH, ali i međunarodne javnosti koja je zainteresirana za BiH, ima brojne negativne posljedice.

Kada je riječ o NiP-u, nakon sedam godina učešća u vlasti, prvo na kantonalnom a onda i na svim ostalim nivoima, kao stranka moramo detaljno sagledati šta smo kao nosioci vlasti radili proteklih godina i kakvi su nam rezultati rada, jer smo osnovali stranku primarno da bismo poboljšali stanje u društvu i državi. Gdje smo pravili stvarna poboljšanja, a gdje smo griješili, jesmo li ostali na svojim principima, jesmo li se držali svog programa, jesu li građani osjetili rezultate našeg rada, jesu li ih prepoznali, jesmo li zaista negdje „izdali“ i neprincipijelno popuštali partnerima na štetu države itd., to su neka od pitanja na koja moramo prvo sebi odgovoriti pa ih onda argumentirano i jasno iskomunicirati s građanima. Greške su sastavni dio svakog radnog procesa, neizbježne su, pitanje je samo kolike su, kakve su, i jesu li narušile suštinu onoga zbog čega smo nastali. Nakon tog sagledavanja lakše je provesti i operativni dio organizacijske konsolidacije, koja jeste neophodna u određenoj mjeri ali mora biti utemeljena, i to je normalan proces nakon dužeg perioda učešća u izvršnoj vlasti.