Pišem ovo pismo kao bivši premijer Vlade Kantona Sarajevo, ali prije svega kao roditelj 20-omjesečne djevojčice o čijoj budućnosti razmišljam.

Prve odluke koje sam kao premijer Vlade KS donio bile su one o jačanje institucija za borbu protiv kriminala, korupcije, inspekcijskih i drugih nadzora. Inspekciji smo obezbijedili novac za prijem 30 novih inspektora, Upravi policije prijem novih policajaca (preko 200), nabavku automobila i druge opreme. Tužilaštvu Kantona skoro sve što su od nas zatražili – nove tužioce, radnike u administraciji, parkinge, prostor za arhiv i još ponešto. Motive za to ne moram objašnjavati.

Jedan je primjer interesantan, a radi se o tome da mi je prije dolaska na ovu funkciju, predsjednik Kantonalnog suda rekao da nema NIJEDAN slučaj privrednog kriminala i da planira reducirati rad tog odjela. U Sarajevu poharanim političkim kriminalom i korupcijom, privatizacijama, nije bilo istraga i slučajeva privrednog kriminala.

Odlazak bivše glavne tužiteljice i dolazak nove nekako mi je ulijevao nadu i nakon prvih sastanaka sam bio baš optimističan. Neke se stvari jesu pokrenule, stari slučajevi oživjeli i istrage pokretale poput „GRAS-a“, „Šipad-a, „Bosnalijek-a“, a počeli su čak i političari odgovarati za svoja nedjela, privođeni su, hapšeni i procesuirani. I Odjel privrednog kriminala je počeo sa radom, a stizale su i optužnice.

Prvi izvještaji na Skupštini usvajani su jednoglasno i pričalo se o pozitivnim pomacima. Međutim, optimizam i vjera u institucije i ljude nije trajao dugo. Desili su se slučajevi koji su počeli prikazivati realnu sliku stanja, nerada, nestručnosti i jakih veza i sprege politike sa institucijama sistema, a ovi navedeni slučajevi kriminala padali kao kruške na sudovima, te su uglavnom svi oslobođeni.

Kriminal u GRAS-u niste mogli dokazati. To bi prosječan pravnik lahko dokazao, vi niste mogli. Nijedne ozbiljne presude nema.

Prvo smo otkrili sve anomalije u Upravi policije i radu bivšeg komesara. Od nezakonitih činovanja, prijema u MUP preko štela i političkih intervencija, sumnjivih iskaza službenih osoba do lažnih zapisnika. Ad hoc tijelo Skupštine KS je najzaslužnije što se ova tema napokon otvorila na pravi način. Zastupnik Okerić i ekipa su uradili bolji posao od profesionalaca koji bi trebali garantirati sigurnost i pravedan sistem. Dokazali su anomalije, propuste, potencijalni kriminal. Naveli počinioce i imena. Iz Tužilaštva su negodovali tvrdeći da se ta komisija nema pravo miješati u njihov rad. Ovim je hrabrim momcima bila važnija pravda od pritisaka koje su trpili. Nalaz ad hoc komisije je pokazao sve ono što je Sud potvrdio u presudi u slučaju Memić, a Tužilaštvo tvrdilo suprotno. Oni su dokazali i propuste policajaca, a Tužilaštvo donijelo odluku da propusta nije bilo i da nema elemenata za pokretanje istrage.

Šta da nije bilo Okerića i ekipe? Šta da Muriz Memić nije ovako hrabar i istrajan? Šta se dešavalo u sumnjivim slučajevima prije ovog u kojim su porodice šutjele, a društvo nijemo posmatralo? Koliko počinilaca danas mirno šeta gradom, bahati se, troši tajkunski novac i prijeti novim, sličnim dešavanjima?

Jedna jako bitna stvar – na sjednicama organa moje bivše stranke, pojedinci su tražili da se ukine finansiranje Tužilaštva ili da se drastično smanji. To su tražili upravo oni koje vi danas u Tužilaštvu štitite.

Sad se vama lično obraćam tužiteljice Burzić.

S punim pravom, kao neko ko je uradio sve da vam olakša bavljenje tim teškim poslom, pitam vas:

U šta ste još pretvorili Tužilaštvo? Kada god javno kažem nesto loše o (ne)djelima tandema Radončić-gdja. Izetbegović, oni mi javno odmah zaprijete tužilaštvima. Fahro to radi stalno, Avaz od vas dobije informacije o prijavama lopova koje smo hvatali, a vi onda kažete “u toku su istrage”. Vidio sam da se metod svidio i profesorici pa je na moje primjedbe o dešavanjima u KCUS-u preko jedne od poslušnih u svom stranačkom biltenu poručila: “…moglo bi njega malo tužilaštvo pretresti”.

Kunem se da ovo što pišem nema veze sa tim dešavanjima, meni su jasna i znam šta rade i kako žive ti ljudi. Ovo pišem zbog mog djeteta i druge djece. U kakvoj zemlji treba da žive?

Shvatate li vi tužiteljice Burzić kolika je vaša odgovornost? Shvatate li da ovo stanje možete promijeniti? Shvataju li vaši saradnici da svi zajedno ovu zemlju možete učiniti mnogo boljom?

Jel’ moguće da su vam pritisci i zahtjevi političkih mecena, direktora OSA-e i drugih važniji od zahtjeva porodica Memić, Agić, Malkoč.

Znam da to rade. Tvrdim odgovorno. Bio sam premijer Vlade koji ima pristup povjerljivim informacijama u nekoliko slučajeva koje ste očigledno ili zaustavili ili usporili. Hapšenje direktora Direkcije za ceste i famoznih 3% ima svoje nalogodavce i tragove koji vode prema stranačkim šefovima. Saobraćajna nesreća sa smrtnim ishodom je nešto što se može desiti svakome, ali ne može se desiti nikome da nema optužnice i procesa, osim ako se ne umiješa politika jer su blizu izbori, a počinilac je nosilac liste. Stav porodice je olakšavajuća okolnost, ali i ZKP jasan – vi i ne radite svoj posao.

Neću pisati o informacijama koje se čuju od poštenog svijeta iz institucija pod kakvim pritiscima rade. Pišem samo o onome čemu sam svjedočio.

Pisao bih i o pritiscima i djelovanju Obavještajne agencije, Osmici i Kalimeru, ali o tome ću drugi put.

Iz ove zemlje ljudi odlaze uglavnom zbog nepravde i beznađa. Ekonomija, posao, bolji život, neće ih zadržati ako se i dalje stranački tajkuni budu štitili, stranačka djeca zapošljavala i ako zakoni ne budu jednaki za sve. Velika je odgovornost na političarima, svima nama, ali je jos veća na vama koji treba da uvedete red i kaznite počinioce.

Tužiteljice Burzić, još je jedan mali promil nade ostao da možete vratiti stvari u normalu i profesionalno uraditi svoj dio posla.

Ne plašite se tih političkih tigrova od papira, oni svakako odlaze. Ne gledajte njih u oči kada donosite odluke.

Skupite snage i pogledajte u oči Muriza. U tim je očima odgovor, istina i snaga.

Ništa nije važnije za svu našu djecu u ovom trenutku od toga kako vi radite svoj posao.

Od toga zavisi budućnost ove zemlje i budućnost naše djece.

Mi sa tim ne kalkulišemo, borit ćemo se do kraja i spremni smo u toj borbi i živote svoje dati.

Jer, mi smo se velikim Bogom zakleli da robovi biti nećemo. Nikome. Pa ni njima, tim tigrovima od papira.